Svakog dana, ljudi koji imaju dijabetes tipa 1 primorani su da prave traumatične i bolne injekcije inzulina ili koriste pumpe. Ljekarnici su se dugo borili s nježnijim načinima isporuke potrebnog hormona u krvotok, a čini se da je jedan od njih konačno pronađen.
Sve do danas, čak i ljudima sa strahom od injekcija nije bilo gotovo nikakve alternative. Najbolje bi rješenje bilo uzimati inzulin usta, ali glavna poteškoća je u tome što se inzulin razgrađuje vrlo brzo pod utjecajem želučanog soka i probavnih enzima. Dugo vremena naučnici nisu mogli razviti školjku u kojoj bi inzulin prevladao sve "barijere" probavnog trakta i ušao u krvotok nepromijenjen.
I na kraju su naučnici s Harvarda pod vođstvom Samira Mitragotrija uspjeli riješiti ovaj problem. Rezultati njihovog rada objavljeni su u časopisu američke Akademije nauka - PNAS.
Biotehnolozi su uspjeli stvoriti pilulu koju sami po višefunkcionalnosti i mogućnostima uspoređuju s nožem švicarske vojske.
Inzulin se stavlja u sastav koji hemičari nazivaju "jonska tečnost". Obično nema vode, ali zbog izuzetno niskog tališta, ponaša se i izgleda kao tekućina. Jonska tečnost sastoji se od raznih soli, organskog jedinjenja holina (vitamin B4) i geranijeve kiseline. Zajedno s inzulinom, zatvoreni su u membrani otpornoj na želudačnu kiselinu, ali se rastvaraju u tankom crijevu. Nakon što uđe u tanko crijevo bez školjke, jonska tekućina djeluje kao oklop inzulina, štiteći ga od probavnih enzima, a istovremeno mu pomaže da prodre u krvotok kroz sluznicu i guste stanične stijenke crijeva. Još jedna očigledna prednost kapsula sa inzulinom u jonskoj tečnosti je ta što se mogu čuvati na sobnoj temperaturi dva meseca, što uveliko pojednostavljuje život ljudi koji imaju dijabetes.
Naučnici napominju da su takve tablete lako i jeftino proizvesti. Osim činjenice da ljudi koji boluju od dijabetesa mogu bez napornih injekcija, možda će i ova metoda dostavljanja inzulina tijelu biti efikasnija i kontrolirana. Činjenica je da je način na koji hormon za snižavanje šećera prodire u krv ionskom tekućinom sličniji prirodnim procesima apsorpcije inzulina koje proizvodi gušterača, nego injekcijama.
Daljnje studije na životinjama i tek tada na ljudima bit će potrebne kako bi se dokazala sigurnost lijeka, međutim, programeri su puni optimizma. Kolin i geranska kiselina već se koriste u aditivima za hranu, što znači da su prepoznati kao netoksični, odnosno polovina posla je obavljena. Programeri se nadaju da će insulinske kapsule ići u prodaju za nekoliko godina.